„PALAČA BUHA“ – ELIF SHAFAK

Fotografija3504„…uzeti nešto i baciti, ili nastojati nešto steći, karakteristike su onih što smatraju da posjeduju stvari. Međutim, stvari nemaju vlasnike, samo priče. I ponekad te priče posjeduju ljude koji u njih zadiru…“

1920. godine Pavel Pavlovič Antipov i Agripina Fjodorovna Antipova, kao izbjeglice nakon boljševičke revolucije, brodom stižu u Istanbul. Tamo će se zadržati dvije godine…odseliti u Pariz…i provesti život pomućen tragedijom. Potkraj života, posljednja želja je povratak u Istanbul…gdje Pavel kupuje nedovršenu zgradu koju njegova supruga naziva Bombon Palas. 2002. godine ova stambena zgrada dom je šarolikom društvancu…Na broju 1 živi praznovjerna i dominantna Merjem sa bojažljivim suprugom i sinom…Na broju 2 upoznajemo Sidara, mladića opsjednutog smrću i njegova psa Gabu…Na broju 3 nalazi se frizerski salon braće blizanaca Džemala i Đelala…Na broju 4 obitelj Nemirović, bori se sa svojim problemima…Broj 5 dom je Hadži Hadžija, njegova sina, snahe i unučadi kojima djed voli pričati strašne priče…Na broju 6 nesretna kućanica Nadya Četin, koja se odrekla svoje zemlje i karijere,  napeto prati sapunicu koju sinkronizira muževa ljubavnica…Broj 7 dom je našeg pripovjedača, razvedenog sveučilišnog profesora sklonog filozofiji i alkoholu…Broj 8 skriva Plavu Metresu, privlačnu 22godišnjakinju sklonu samoozljeđivanju i zauzetim muškarcima…Broj 9 je stan Higijene Tijen čija opsjednutost čistoćom terorizira njezina supruga, kćer Su i brojne čistačice… Na broju 10 živi Madam Tetka, sitna starica koja čuva veliku tajnu. Životi stanovnika Bombon Palasa se isprepliću zajedno sa gradom, njegovim mirisima i oblicima…a Shafak svojom prozom ocrtava raznolikost turskog društva…Čitajte!

Posted in ELIF SHAFAK | Leave a comment

„NOĆ ZELENE ČAROBNICE“ – AYFER TUNҪ

Fotografija3468

„Zatim je govorio o mozaicima. Veliki i mali šareni komadići stakla, nezalijepljeni, razasuti uokolo. Život ih sakuplja na jedno mjesto kako bi od njih stvorio smislenu sliku. Ali što ako ih i ne sakupljaš, ako ne znaš kako treba izgledati ta smislena slika? Je li ljubav dovoljna da svim slikama da smisao? A i što je to smisao?“

„Ljepota je okrutna gospodarica“…kaže jedan lik u britanskom filmu RocknRolla…i time dobro sažimlje radnju knjige turske književnice Ayfer Tunç. Njezina junakinja je žena koju fizička ljepota već u djetinjstvu pretvara u žrtvu…i nemoguće joj se kroz život odvojiti od te uloge. Retrogradno pratimo tijek njezine osvete jednom moćnom muškarcu i okolnosti koje su ju dovele do tog poteza. Radnja se odvija negdje od 80ih pa do 2000ih…dakle jedna moderna Turska…koja je u konzumerističkom smislu izjednačena sa zapadom…radnja i likovi se komotno mogu preseliti u jedan London ili New York…čak i stil pisanja Ayfer Tunç podsjeća na cosmo-čiklit uratke…što mene nije nimalo dojmilo…ali to na stranu, Tunç nameće činjenicu koja je istinita za istok, zapad, sjever, jug….i svemirska prostranstva…žena se i dalje valorizira kroz to da li je lijepa i da li je za mir u svijetu…a za sve ostalo tu je je*eni mastercard…..Čitajte!

Posted in TUNC AYFER | Leave a comment

„KRATKOTRAJNA ODGODA“ – REHA ÇAMUROĞLU

Fotografija3474„Iako nije bio obrazovan poput Albanca Rustema, njegovo zanimanje u kojem je napredovao prošavši mnoge teškoće naučilo ga je koječemu. Primjerice, da je jako teško razdvojiti strane u “državnim poslovima“, čak gotovo i nemoguće. Oni koji su u ovim poslovima ujutro bili krvni neprijatelji, mogli su već u podne postati nerazdvojni prijatelji, a navečer ponovno, kao da se ništa nije dogodilo, pokušavali bi jedni drugima iskopati oči. Nije bio uvjet da onaj koji ti razbije glavu bude nužno i tvoj neprijatelj. Pojmovi poput prijatelja i neprijatelja mogli su postojati i naći se samo izvan “državnih poslova“. Ali ako bi se u posao umiješala politika, ovi koncepti nisu se smjeli uzimati u obzir. Razbili bi vam glavu jer je “tako bilo potrebno“. I ti isti koji bi to učinili sljedećeg bi vam dana mogli dodijeliti medalju. Prvo vas mogu osakatiti, a poslije vam, zbog toga što ste osakaćeni, dodijeliti plaću. Štoviše, oni bi bili ti koji bi se zbog toga najviše uznemirili.“

Iako nisam ljubitelj njegovog književnog stvaralaštva…Orhan Pamuk je, dobivši 2006. Nobelovu nagradu za književnost, zasigurno privukao pažnju na tursku književnost…te omogućio da se danas više prevodi i kod nas. Ako pratite moj blog…znate da obožavam Ahmeta Tanpinara i Elif Shafak…a nedavno sam dala priliku novim imenima turskog pera. Jedan od njih je Reha Çamuroğlu…čiji roman „Kratkotrajna odgoda“ opisuje posljednje dane vladavine sultana Abdula Hamida II…poznatijeg kao „Crveni sultan“…inspiriran stvarnim pokušajem atentata na sultana…koji je vjerojatno bio prvi pokušaj ubojstva sa tempiranom bombom u povijesti…ako vas zanimaju takvi detalji. 1905. godine anarhist Charles i njegova supruga Anna nalaze se u Istanbulu…morali su pobjeći iz Belgije…Charles radi, ima ljubavnicu, život je pomalo dosadan…sve dok revolucionarna skupina ne otkrije da je gospodin stručnjak za eksploziv i nude mu pogodbu stoljeća: on će raznijeti sultana, a oni će mu platiti dovoljno para da sa ženom započne novi život u Europi. Međutim, atentat ne uspijeva, Charles završava u tamnici i dobiva nevjerojatnu ponudu za spas. Svidio mi se roman…svidio mi se stil pisanja…i „Kratkotrajna odgoda“ je zapravo vrlo dobar odgovor na pitanje “Što je to politika?“…jer jasno prikazuje položaj čovjeka i svakodnevnog života unutar igara moći.  Čitajte!

 

Posted in ÇAMUROĞLU REHA | Leave a comment

„TURSKO ZRCALO“ – VIKTOR HORVATH

Fotografija3461„Dobri moj efendija, odakle bismo mogli znati što je prava istina, a što ono što naš nepostojani um zamišlja o našim pustolovinama koje su se zbile pred jako puno godina?! Jer će se čak i dvojica bojača u bojadisaonici katkad počupati oko naziva neke nijanse plave boje, makar obojica gledali u isto. Po čemu se razlikuje naziv od same boje? O istoj bici dva povjesničara neće pisati isto, kao što će i dva veterana koji su sudjelovali, pričajući o njoj, jedan drugome proturječiti, ili kao što će to i dva proroka o istoj objavi, a treći, koji je isto tako tome svjedočio, reći će da to ukazanje ili čudo nije ni vidio, ili kao što će se i svaki od dvaju kraljeva, zarate li se međusobno, pred svojim podanicima proglasiti pobjednikom nad onim drugim. Sve je čudo, djeco moja, ali baš sve, a pravo je čudo što mi vjerujemo da postojimo! I da drugi čovjek također to vjeruje za sebe pa se barem oko toga možemo složiti!“

Isa bin Jusuf…u sutonu svoje ovozemaljske egzistencije…povjerava čitatelju svoj životni put i razloge zbog kojih se povukao u osamu. Odrastavši za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog i turske uprave u Ugarskoj…Isa kao siroče dolazi u Pečuh kojim upravlja njegov poočim Derviš-beg…i u toj mješavini kultura, religija i običaja…stasa iz dječaka u muškarca. Roman donosi brojne povijesne kulise…ljubavničke zaplete iz harema…krvave sukobe…dosta humora i sarkazma…i ima preduvjete za napeto 600stranično štivo…ali…ali…moj problem s ovom knjigom je bio slijedeći: Viktor Horvath jednostavno nije toliko vješt pripovjedač kao npr. jedna Elif Şafak…i na momente je vrlo dosadan….a knjiga je komotno mogla biti 200 stranica kraća. Ipak, ne kažem da je „Tursko zrcalo“ loša knjiga…ima naravno i vrlo dobre dijelove…pa ako ste ljubitelj povijesti…svakako ju uhvatite u ruke i Čitajte!

Posted in HORVAT VIKTOR | Leave a comment

“ČOVJEK BEZ ZEMLJE“ – KURT VONNEGUT

900b974cf8d085eb2897cd21038d8403„Elektroničke komunikacije ne grade ništa. Ne dobijete ništa. Mi smo životinje koje plešu. Kako je lijepo dignuti se, izaći van i napraviti nešto. Mi smo tu na zemlji da se zajebavamo uokolo. Ne dopustite da vam itko tvrdi drugačije.“

…riječi su to kojima je Kurt Vonnegut pokušao objasniti zašto radije ide poslati pismo nego mail…riječi su to koje je uvrstio u zbirku eseja naziva „Čovjek bez zemlje“ 2005. Iako kronološki dolazi na kraju, ta je knjižica dobar uvod u lik i djelo autora romana ‘Klaonica pet ili dječji križarski rat’, jednog vrlo neobičnog američkog pisca…neobičnog jer kombinira naoko jednostavnu prozu, britki humor, crteže, sažete kritike, bliskost kućnog prijatelja i veličinu mudraca. Njegovi eseji dotiču se tema kao HUMOR, TEHNOLOGIJA, LJUDSKA PRIRODA, POLITIKA, OBITELJ: „Znam što žene žele: puno ljudi s kojima mogu razgovarati. O čemu žele razgovarati? O svemu. A što muškarci žele? Oni žele puno frendova i to da se nitko na njih ne ljuti. Znate zašto se danas tako puno ljudi razvodi? Zato što više nitko nema širu obitelj. Nekad, kad bi se dvoje ljudi oženilo, mlada je dobila još mnogo ljudi s kojima može razgovarati o svemu, a mladoženja još puno frendova kojima može pričati glupave šale. Ali većina nas, ako se oženimo, dobijemo samo jednu osobu. Mladoženja dobije jednog frenda, ali je on, avaj, žena. Mlada dobije još jednu osobu s kojom može pričati o svemu, ali je to, lele, muškarac. Kad se parovi danas svađaju, misle da se radi o novcu ili moći ili sexu ili o odgoju djece ili čemu već. Ali ono što oni zapravo govore jedno drugom , a da toga nisu svjesni, je ovo: Ti nisi dovoljno ljudi!“….UMJETNOST: „Umjetnost nije način da zaradite za život, ali je način da taj život učinite bitno podnošljivim. Prakticiranje umjetnosti, bez obzira koliko dobro ili loše, način je da usrećite svoju dušu i učinite da raste, pobogu. Pjevajte pod tušem. Plešite na muziku s radija. Pričajte priče. Napišite pjesmu prijatelju, makar i lošu. Učinite to najbolje što možete. Bit ćete bogato nagrađeni. Stvorit ćete nešto.“…SREĆA: „Imao sam i dobrog strica, mog pokojnog strica Alexa. On je bio mlađi brat mojeg oca, diplomirao je na Harvardu i bio je pošteni prodavač životnog osiguranja u Indianapolisu. Nije imao djece. Bio je načitan i mudar i njegova je glavna zamjerka drugim ljudima bila ta što tako rijetko primjećuju da su sretni. Tako da ne bi nikad, kad bismo na primjer ljeti sjedili ispod velikog drveta jabuke u dvorištu i pili limunadu, lijeno pričajući o svemu i svačemu, propustio priliku da kaže: E ako ovo nije lijepo, onda ne znam što jest!“
Vonnegut je neozbiljno ozbiljan pisac…ako ga skužite, skužit ćete ga i zavoljeti! Njegova poruka je jednostavna…život je jednostavan, mi ga kompliciramo, život je lijep, mi ga nagrđujemo, krhki smo, a zaboravljamo biti jedni prema drugima nježni…važno je u trenucima sreće reći: E ako ovo nije lijepo, onda ne znam što jest! Čitajte!

Posted in VONNEGUT KURT | Leave a comment

„ULICA MRAČNIH DUĆANA“ – PATRICK MODIANO

Fotografija3450„Kada smo stigli na Trg Pereire, sjeli smo na terasu kavane Hortensias. Hutte je volio tu kavanu zbog njezinih stolica koje su bile izdubene “kao nekadašnje“. – Što ćete vi sada, Guy?-upitao me nakon gutljaja rakije. – Ja? Ja sam na tragu. – Na tragu? – Da. Na tragu svoje prošlosti… Izgovorio sam tu rečenicu tako svečanim glasom da se nasmiješio. – Znao sam da ćete jednog dana pronaći svoju prošlost. Rekao je to ozbiljno i to me dirnulo. – Samo, Guy, pitam se je li to vrijedno truda…“

Guy Roland je privatni istražitelj…radi u Parizu za detektivsku agenciju čovjeka po imenu Hutte…koji mu je prije deset godina dao ime, stan i posao. Naime, on pati od amnezije i svaki trag mu se gubi tijekom Drugog svjetskog rata. U trenutku kad Hutte odlučuje odseliti u Nicu…Guy kreće u potragu za nepoznatim identitetom. Nuškanje ga vodi kroz Pariz, Megève, daleku Bora Boru i završava u Ulici mračnih dućana 2. Iako se premisa romana čini krimi-ratno-tajanstveno napeta…i pisac nas vodi kroz romantično-sjetne lokacije Pariza…moram reći da nisam posebno oduševljena uratkom Patricka Modiana…ono, ok je, ali je prekratka…likovi nedovoljno razvijeni…i da, shvaćam da su kratke knjige danas u modi…ali mislim da nije ništa novo njome iznjedrio. Štivo je brzinsko, ubijete ga u dva sata max…pa ako želite reći da ste pročitali nekog nobelovca ljetos…navalite i…Čitajte!

Posted in MODIANO PATRICK | Leave a comment

„TRI GODINE“ – ANTON PAVLOVIČ ČEHOV

Fotografija3444„- Da, prijatelju moj. Stariji sam od vas tri godine i kasno mi je već misliti na pravu ljubav, a zapravo takva žena kao Polina Nikolajevna za mene je otkriće i , naravno, s njom ću proživjeti do same starosti; ali, vrag bi ga znao, sve mi je nečega žao, stalno nešto želim i sve mi se čini kao da ležim u dolini Dagestana i sanjam o plesu. Ukratko, nikada čovjek nije zadovoljan onim što ima.“

Na nedavnoj književnoj večeri…Irena Lukšić je pričala o tome kako mladi Rusi danas nemaju pojma tko je Čehov…shvatila sam da i sama već godinama nisam imala njegovo djelo u rukama. Trebalo je to ispraviti. Novela „Tri godine“ presjek je provincijskog i moskovskog života likova koji nikako da pronađu zadovoljstvo u svojim životnim odabirima…svjesni da im s godinama izmiču prilike za sreću. Aleksej Laptjev imućan čovjek u srednjim tridesetima…stiže u provinciju brinuti o bolesnoj sestri koja je u nesretnom braku sa Grigorijem Nikolajičem…beskrajno ga voli, a on sa strane ima još jednu obitelj kojoj je podjednako neprivržen. Laptjev upoznaje Juliju Sergejevnu i biva opčaran njenom mladošću i ljepotom…te ju prosi…iako je svjestan da ga ona ne voli, a ona pak pristaje na brak iz straha da propusti priliku maknuti se od dosadne svakodnevice. Svoju odluku oboje će požaliti. U Moskvi Laptjev ima ljubavnicu Rasudinu…samostalnu i odvažnu umjetnicu koja nije naročito lijepa, ali ga voli i pati zbog njegova braka. Kasnije ona pristaje poći za njegova prijatelja Jarceva, koji smatra da će taj spoj biti prikladan. Kroz tri godine pratimo njihova rastuća nezadovoljstva…njihovu duševnu propast…brisanje iluzija o sreći. Čehov kao da se sjetio napisati sarkastičan esej o braku. Ipak, i stari švaler Čehov se nakon godina izbjegavanja braka oženio glumicom Olgom Knipper i zapisao: „Privlačan je samo brak iz ljubavi; oženiti se djevojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na tržnici nepotrebnu stvar samo zato što je lijepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, spolna privlačnost, jedno tijelo, a sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije riječ o simpatičnoj djevojci, nego o voljenoj.”  Čitajte!

Posted in ČEHOV ANTON PAVLOVIČ | Leave a comment

„SLOBODA ILI SMRT“ – NIKOS KAZANTZAKIS

 Fotografija3431„ – Nemam više puno vremena, Trasaki moj, pa sam upro iz sve snage. I sad je došlo vrijeme da čuješ moju tajnu. Znaš li zašto sam htio sada pod stare dane naučiti pisati? Kako bih mogao čitati, misliš? Besmislica! Sto mi je godina i sve znam i ništa ne znam; drugi mi je bio cilj.  – Drugi? Koji, djede? – Da me naučiš napisati samo jedno, Trasaki moj, samo jedno i da ne umrem prije no što naučim. – Što to? – Jednu kretsku izreku; stavi svoju ruku na moju i vodi je; nauči je da piše te tri riječi. Djed stiša glas i prošapuće. – Sloboda ili smrt.  – Aha – uzvikne Trasaki. – Dakle zato! Sad sam shvatio! – Još ne razumiješ, Trasaki moj, ne žuri se i vidjet ćeš. No uhvati i vodi moju pisaljku. Trasaki objema rukama obujmi djedovu ukočenu žuljevitu ruku i stade je voditi polako i strpljivo, ispisujući na pločici debelim velikim slovima: SLOBODA ILI SMRT“

„Sloboda ili smrt“ roman je od samo 500 stranica o borbi Krećana i Turaka u vrijeme Grčkog rata za nezavisnost u 19. stoljeću. Idealna knjiga za ljeto i plažu. Ne, ovo nije sarkastična primjedba. Ljeto, more i vrućina…idealan su okvir za čitanje ovog epskog djela o Krećanima, o pitanjima života, smrti, prijateljstva, ljubavi i slobode. U Kazantzakisa sam se nepovratno zaljubila još kod „Grka Zorbe“…jedne od mojih omiljenih knjiga…njegovi likovi su živi, sirovi, strastveni, beskompromisni, snažni. Sto ljudi sto čudi…pa ćete tako čitajući komentare na ovu knjigu vidjeti one po kojima su turski likovi svi slabići, a kretski junaci…ne bih se složila…koliko god je on prirodno pristran kao Grk niti jedan njegov lik nije lišen ljudskih mana i slabosti. Vidjet ćete i komentare kako je pisac ženomrzac…ne bih se složila…svi ženski likovi su snažni, stoički, zavodljivi, mudri i otporni u svim svojim životnim izazovima…a ako pozorno čitate knjigu vidjet ćete da Kazantzakis nebrojno puta Kretu uspoređuje sa ženom. Muškarci su ti koji su ovdje slabi…iako fizički jaki, slabi su za vinom, za ženama, za krvlju. Rekao mi je jednom frend…u jednom ozbiljno-neozbiljnom razgovoru uz pivu: „Znaš M., većina sukoba u povijesti  je u osnovi počela radi  neke p#č#e!“…a ja nisam tada znala da ću čitati ovu knjigu i složiti se, bar u ovom slučaju, s njime. Jer glavni junak ove knjige…Kapetan Mihalis…zbog jedne je Čerkeskinje pokrenuo lavinu sukoba i priča o slobodi…jer je pokušavao osloboditi sebe od nje. Da, ovo je oda Kreti,  Krećanima, prirodi, pjesmama, običajima i borbama…ali ovo je i priča o unutarnjoj borbi svakog pojedinog lika. Kako da čovjek pobjedi i oslobodi sebe? Na epitafu književnog velikana Nikosa Kazantzakisa zapisano je: Ne nadam se ničemu. Ne bojim se ničega. Ja sam slobodan.

Čitajte!

Posted in KAZANTZAKIS nIKOS, Uncategorized | Leave a comment

„KAD SU GOLUBICE NESTALE“ – SOFI OKSANEN

 

Fotografija3429„Uhvatio sam Juuditinu vlažnu ruku  i pritisnuo je na svoja usta, u kojima se još osjećala rastopljena slatkoća njezinih. Koža na njezinoj ruci mirisala je na jesen, na kapi kiše na kori jabuke. Obuzdao sam iznenadni poriv da je ugrizem za ruku. Kamo je nestao Nijemčev okus s njezine kože? Mirisala je na moju zemlju, na ženu rođenu u mojoj zemlji i na onu koja će ležati u mojoj zemlji, i najednom me spopala potreba da je zamolim da mi oprosti što sam se tako često loše ponašao prema njoj. Zvijezde su curile kroz oblake i zrcalile se u njezinim očima nalikujući na šumske golubice što se kupaju u mlijeku. Tama je prekrila moju neugodu, nisam više ništa zaustio. Nježnost nije bila prikladna u ovim vremenima ni u ovoj zemlji. Stavio sam joj ruku na vrat i omotao njezin uskovrčani pramen oko prsta. Vrat joj je bio mekan kao da je vrijeme mira.“

1940. sovjetska vojska okupirala je Estoniju…Treći Reich okupirao je zemlju 1941…SSSR ju je vratio natrag 1944…tek 1991. Estonija je proglašena samostalnom. Knjiga prati zbivanja u zemlji između četrdesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, ali ta političko-uzurpatorska zbivanja samo su kulisa fantastičnim psihološkim portretima likova Sofi Oksanen. Roland je čovjek sa sela, borac protiv Crvene armije koji sanja o slobodnoj Estoniji, ne doživljava Nijemce kao osloboditelje i djeluje kasnije u ilegalnim pokretima…noseći cijelo vrijeme teret smrti svoje zaručnice koja je ubijena u nerazjašnjenim okolnostima. Njegov rođak Edgar, po meni najdominantniji i najintrigantniji lik romana, čovjek je sa 100 lica…nevjerojatno prilagodljiv svakom režimu, spreman na varke, izdaje, ubojstva, gladan uspjeha i moći…istinski glumac koji savršeno igra svaku svoju ulogu…istovremeno ogorčen propalim snom o karijeri pilota i skrivanjem svoje homoseksualnosti. Njegova savršena krinka u tom smislu trebala je biti Juudit…lijepa gradska djevojka koja sanja o savršenoj ulozi žene, majke i domaćice…čiji se zaljubljeni snovi raspršuju već nakon prve bračne noći sa suprugom. U Edgarovoj odsutnosti ona pronalazi njemačkog ljubavnika i nakratko proživljava sretne dane bezbrižnosti i ljubavi…ali sve ima svoj kraj. U tih 20ak godina sudbine ovih likova se isprepliću…a Sofi Oksanen ostavljajući tihe nedorečenosti…dopuštajući nam da zamišljamo i promišljamo o njima…oživljava ih kao da su baš tu pred nama…prikazujući nam sve vrline i mane naše ljudske prirode. Čitajte!

Posted in OKSANEN SOFI | Leave a comment

„SVETI BILLY“ – ROBERT GRAVES

Fotografija3428„Ja sam majka dr. Palmera, i ne sramim se toga. Da, objesili su moga svetog Billyja! Bio je pomalo nestaško, ali meni dobar sin; najbolji iz legla, pored Sare, i nije bio ubojica.“

Robert Graves…iako najpoznatiji kao pjesnik…bio je svestran autor koji je ponajviše zarađivao svojim povijesnim romanima…a stvaranje ovog djela opisao je riječima: „Svetog Billyja napisao sam s namjerom da pokažem kakva je doista bila viktorijanska Engleska: koliko trula i razbojnička u odnosu na njezino općeprihvaćeno viđenje.“ Billy baš nije bio svetac…volio je žene, kocku, alkohol i spačke…ali je li doista bio jedan od najzloglasnijih trovača u povijesti? Kroz rekonstrukciju životnog puta liječnika Williama Palmera zvanog Billy…u maniri šerlokholmskog krimića…Graves nam otkriva ondašnje životne prilike Engleske…različite društvene slojeve…površinski moral i pravosudni sustav koji je volio spektakl omče. U 21. stoljeću se možda trujemo drugačijim otrovima…ali čitatelju će svakako za oko zapeti problematika koja je i dan danas vrlo aktualna…loše stanje bolnica. Čitajte!

Posted in GRAVES ROBERT | Leave a comment